Pavle Ostović

  

Datum objave:  17. 11. 2009  

---

VEĆ VIĐENO, autora Željka Raguža; Bošnjaštvo ili bosanstvo?

 

Početkom 19. st. bilo je nekih nastojanja oko formiranja bošnjačke nacije. Međutim, na prostoru današnje BiH za taj projekt nisu postojali uvjeti. Jedan od prvih začetnika nacionalnog bošnjaštva na temeljima tradicije bosanske franjevačke provincije bio je fra Filip Laštrić. Nositelji ove ideje u kasnijem vremenu bili su fra Ivan Franjo Jukić, fra Martin Nedić i dr. U promociji bošnjačke nacionalnosti naročito se isticao fra Anto Knežević, o kojemu Mihovil Pavlinović na jednom mjestu kaže: “Fra Anto se raspripovijedao o čudestvima svoje Bosne i raspredao osnove o jugoslavenskom carstvu da se opet i ono vrti oko Bosne.”

Nositelji bošnjaštva u ovom razdoblju kao i u vremenu austro-ugarske uprave u BiH s muslimanske strane bili su begovi, što je bila smetnja da ovu ideju prihvate muslimanski seljaci, a kamoli Hrvati i Srbi, koji su u to vrijeme u najvećem broju u statusu kmetova. Raznovrsni ciljevi begovskog i franjevačkog bošnjaštva nisu mogli biti zajednička osnova za stvaranje bošnjačke nacije. Da su b-h muslimani ranije razumijevali bošnjaštvo samo s muslimanskom odrednicom kao i danas te da su ga isticali radi vlastite koristi, svjedoče i navodi putopisca iz 19. st., Matije Mažuranića, koji u putopisu Pogled u Bosnu kaže: “U Bosni se krstjani nesmiu zvati Bošnjaci: kad se reče Bošnjaci: onda Muhamedanci samo sebe razumiu, a Krstjani su samo raja Bošnjačka.” Od početka 70-ih godina 19. st. b-h franjevci u najvećem su dijelu napustili ideju bošnjaštva u korist hrvatske nacionalne ideje.

U listu Zajedničar Hrvatske bratske zajednice u SAD-u iz veljače 1966. god. jedan od zagovornika promocije bošnjaštva Pavle Ostović piše: “U staroj Jugoslaviji se nije priznavala bosanska narodnost iz razloga što su se Hrvati nadali da će se muslimani priznati Hrvatima, a Srbi da će se priznati Srbima. Osim toga, i Hrvatima i Srbima kao kršćanima, zbog vjekovnih ratova između kršćana i islama, muslimani su bili podsvjesno zazorni, iako su im i jedni i drugi kadili, većinom neiskreno da ih za se pridobiju. U novoj Jugoslaviji priznate su sve narodnosti, pa i makedonska i crnogorska, jer su to činjenice. Nema razloga zašto se ne bi priznala ista takva činjenica o postojanju bosanske narodnosti. Priznanjem bosanske ili bošnjačke narodnosti uklonila bi se očita nepravda, a uklonio bi se i rivalitet između Srba i Hrvata, da muslimane za se pridobiju. Tako bi se samo učvrstili temelji Jugoslavije... Na samim b-h muslimanima leži da uporno traže priznanje bosanske narodnosti, pa će ga i konačno postići... Moguće je da se službeno ne priznaje bosanska narodnost samo iz razloga što bi se, bar u prvo vrijeme, samo muslimani izjavili Bošnjacima, pa bi prema tome na prvi pogled izgledalo kao da je Bosna muslimanska. Međutim, nitko ne bi priječio pravoslavcima i katolicima u BiH, da se i oni priznadu Bosancima...”

Ovih dana govoreći u medijima o reformi visokog obrazovanja u BiH Mujo Demirović, dekan Pravnog fakulteta u Bihaću, kaže: “Temeljni problem ovog društva je neprihvatanje bosanske orijentacije, koja bi nam bila smjernica za evropske integracije. Građanstvo BiH, stoga, uopće nije bilo iznenađeno neusvajanjem Zakona o visokom obrazovanju... Riječ je o ljudima koji ne razumiju značenje Bolonjske deklaracije i Zakona o visokom obrazovanju, kojeg su koristili kako bi eksponirali hrvatski nacionalni interes minorizirajući značaj reforme u ovoj zemlji.”

Kako se na međunarodnoj razini tvrdi da nacionalizam (ili nacionalizmi) nije put BiH u Europu, misleći pritom na nacionalizme Hrvata i Srba, a u manjoj mjeri na bošnjački nacionalizam, onaj temeljni, najznačajniji bosanski nacionalizam ostaje neprimijećen iako se iza njega krije u najjačoj formi bošnjački nacionalizam ravan drugim nacionalizmima u BiH.

Čini se kako je međunarodna uprava u BiH u svom djelovanju zauzela čvrsti stav prema hrvatskom nacionalizmu i želi ga kroz brojne mjere i reforme izolirati, uništiti ili umanjiti njegov utjecaj među Hrvatima u BiH. U jednom dijelu sličan stav međunarodna uprava u BiH ima i prema srpskom nacionalizmu, bar se to može vidjeti i čuti kroz nastupe međunarodnih dužnosnika u BiH. Što je opseg negativnih mjera međunarodne uprave u BiH manji prema srpskom nacionalizmu, pravda se činjenicom postojanja Republike Srpske koja se tobože jedino može ukinuti uza suglasnost sva tri naroda u BiH. Negativan odnos međunarodna uprava u BiH ima i prema bošnjačkom nacionalizmu u dijelu gdje se Bošnjaci oslanjaju na međunarodne veze s islamskim organizacijama. U dijelu gdje su bošnjački nacionalisti svoj program usmjerili protiv Srba i Hrvata u BiH on ima potporu od međunarodne uprave u BiH.

Četvrti bosanski nacionalizam ima naglašenu potporu međunarodne uprave u BiH iako on u svojoj osnovi ima bosansku unitarističku ideju koja tobože nastoji naći mjeru za sve njezine narode i građane, poništavajući utjecaj ostalih nacionalizama u BiH: hrvatskog, srpskog i bošnjačkog. A upravo taj bosanski nacionalizam daje za pravo velikosrpskoj ideologiji da ih Bošnjaci žele majorizirati i preglasavati jer vide da to već rade Hrvatima u FBiH. Zato srpski intelektualci u najvećem broju podupiru borbu za opstanak RS jer je alternativa za njezino ukidanje unitarna BiH i položaj Srba u njoj kakav imaju Hrvati u FBiH.

Posebice su brojni argumenti da se bosanski nacionalizam danas u BiH realizira kroz postojeće reforme i ispunjavanja europskih standarda radi uključenja BiH u europske integracije. Na istom zadatku traženja “poštenih” Hrvata našli su se bosanski nacionalisti i međunarodna uprava u BiH. Nakon neuspjelog projekta s “poštenim” Hrvatima u Vladi Alijanse danas se oni traže u HDZ-u, kroz provedbu brojnih nametnutih reformi, koje trebaju poduprijeti željenu ideju izgradnje bosanske nacije. Kada se završi započeti proces traženja “poštenih” Hrvata, svi ostali će biti trajno krivi dok ne dokažu suprotno da su “pošteni” i odani ciljevima bosanskog nacionalizma iza koga će stajati prikriveni bošnjački interesi vladanja nad drugim narodima. U b-h javnosti “pošteni” Hrvati dobivaju ohrabrenja i javne čestitke od bosanskih nacionalista i međunarodne uprave u BiH za djela koja su “od Boga velika grijota, a od ljudi ukor i sramota”. Kako smo po Božjoj volji različiti u ovoj zemlji, važno je podsjetiti da upravo zbog toga zakoni ove zemlje moraju biti pravedni za sva tri njezina naroda jer “starija je Božja nego careva”.

Top